S Vijencem na pivo

S Matičinim glasilima višestruko sam i na različite načine povezan. Hrvatsku reviju deset sam godina imao čast uređivati, u Kolu sam pak objavio stanovit broj priloga, no ako je suditi po trajnosti i kontinuitetu autorske suradnje, onda primat ima Vijenac s kojim surađujem doslovce od prvoga broja. Tada, o Božiću 1993, objavio sam prilog o uporabi zemljovida u svrhu promicanja političkih ciljeva, naslovljen Stoljetna zavjera kartografa. Vrijeme je bilo ratno, a tema aktualna. Temu sam uvodno razradio i potom je potkrijepio obiljem primjera, podsjetivši na neke slučajeve iz prošlosti te upozorivši na zemljovide koji su se tada razmatrali. Povremeno sam s Vijencem surađivao i dalje, bez obzira što su se uredništva mijenjala, a s njima i uređivačke koncepcije te grafički izgled novina. Ponekad sam teme sam predlagao uredništvu, a ponekad je i uredništvo znalo naručiti prilog. Pisao sam o različitim temama, prikazivao sam knjige i izložbe, objavio poneki putopisni zapis, komentirao pojave i zbivanja o kojima sam držao da imam što reći. Uvijek sam nailazio na otvorena vrata i bez teškoća pronalazio zajednički jezik s uredništvom. Očigledna prednost Vijenca pred Matičinim časopisima ponajprije je u većoj čitanosti te u čestoći izlaženja, što autorima omogućuje pravodobno reagiranje na događaje. S Vijencem sam najintenzivnije surađivao u razdoblju 2010–12, kada sam u nizu objavio četrdesetak tekstova objedinjenih kolumnom Idemo na pivo. Bili su to zapravo moji putopisni zapisi „natopljeni pivom“. Držeći se putnih uspomena, opisivao sam od zemlje do zemlje svoja iskustva s pivom: kakva je pivarska tradicija, koja se piva piju, kako se i zašto nazivaju, gdje se proizvode, koje sam pivnice posjećivao i kakve sam dojmove iz njih ponio. Detalje izravno povezane s pivom nastojao sam sagledati u širem zemljopisnom, društvenom pa i kulturološkom kontekstu. Možda će zvučati neskromno, no i danas držim da su pivski zapisi bili poprilično originalni prilozi jer prije toga nisam nigdje vidio sličnu vrstu tekstova, posebice ne u tolikom broju. Koristio sam se bilješkama koje sam počeo praviti mnogo ranije, no sve dok nisam dogovorio suradnju s Vijencem nisam imao jasan plan kako ih iskoristiti.

Kolumna u Vijencu dala mi je dugo tražen okvir i definirala radne pretince, koje potom nije bilo teško napuniti sadržajem. Po pitanju činjenica vezanih za pivarstvo strogo sam se držao načela stručnoga teksta, višestruko provjeravajući sve navode, dok su dojmovi bili slobodan autorski doživljaj. Za vrijeme trajanja pivske kolumne u Vijencu, posvuda sam s ponosom isticao tu svoju spisateljsku djelatnost, dajući joj nerijetko prednost pred drugim, navodno ozbiljnijim poslovima koje sam istodobno radio. Ukazavši mi povjerenje i omogućivši mi pisanje takvih tekstova, uredništvo Vijenca iskazalo je uredničku otvorenost – otvoriti stranice ozbiljnih novina za kulturu jednoj posve rubnoj temi moglo se s konzervativnog gledišta lako protumačiti kao promašaj i srozavanje ugleda izdavača. Sa svoje strane, nadam se da ukazano povjerenje nisam iznevjerio i da je većina čitatelja Vijenca sa zanimanjem pratila pivsku kolumnu. Sporazumno smo je ugasili kada sam iscrpio pivske teme, no ni to nije bio kraj moje suradnje s Vijencem. Nastavio sam povremeno pisati i dalje da bi se u jesen ove godine suočio s izazovnom ponudom nove kolumne, ovaj put sa zagrebačkom tematikom. Ukazala mi se prilika da s čitateljima podijelim svoja sjećanja i uspomene odnosno štiklece iz prošlosti rodnoga grada pa se nadam da ću na stranicama Vijenca kao autor biti nazočan još neko vrijeme.